Ljubav u doba kolere, Gabrijel Garsija Markes

Ljubav u doba kolere - odlomak



Neovisnost o španjolskoj vlasti, a poslije i ukinuće ropstva - ubrzavali su stanje časne dekadencije, u kojemu je doktor Juvenal Urbino rođen i odgojen. Nekadašnje su se otmjene obitelji šutke zgurile u svojim staroslavnim palačama. Na strminama popločenih ulica, koje su zlata vrijedile tijekom neprijateljskih napada i gusarskih iskrcavanja, razrastao se korov na balkonima, rastvarao je pukotine u okrečenim zidovima i najuščuvanijih zgrada, a u dva su sata popodne jedini znak života bile mlitave glasovirske vježbe u polumraku sieste. Unutra, u svježim, tamjanom nakađenim spavaonicama, žene su se čuvale od sunca, kao od zaraze, a i na jutarnjoj su misi mantiljom krile lice. Njihove su ljubavne veze bile spore i teške, često uznemiravane kobnim predznacima, a život im se činio beskonačnim. U suton, u teško prijelazno doba, iz močvara se dizala oluja krvožednih komaraca, a nježan je zapah ljudskoga govna, vreo i žalostan, mućkao u dnu duša izvjesnost o smrti.

Tipičan život kolonijalnoga grada, štono ga je mladi Juvenal Urbino idealizirao u svojim pariškim sjetama, tad je bio tek iluzija sjećanja. U osamnaestom su stoljeću prednjačili trgovinom u Karibima, ponajviše zbog nemile povlastice što su bili najveće američko tržište afričkih robova. Bio je stalna rezidencija potkraljeva Kraljevstva Nove Granade, jer su više voljeli vladati s obala svjetskog oceana, nego iz dalekog i smrznutoga glavnoga grada, gdje im je stoljetna rosulja pomućivala osjećaj za zbilju. Više su se puta u godini u zaljevu okupljale flote galijuna, koji su prevozili bogatstva iz Potosíja, Quita i Veracruza, a grad je tada proživljavao zlatna vremena. U petak, osmoga lipnja 1708. godine, u četiri je sata popodne engleska eskadra potopila galijun San José - koji je isplovio iz Cádiza prevozeći dragulje i dragocjene kovine vrijedne pola milijarde tadašnjih pesosa - pred ulazom u luku, a blago nije izvučeno ni nakon dva duga stoljeća. To su bogatstvo na koraljnome dnu, zapovjednikovo truplo koje bočno pluta na zapovjedničkome mjestu, povjesničari isticali kao zaštitni znak grada utopljenoga u sjećanju.

S one je strane zaljeva, u stambenoj četvrti La Manga, kuća doktora Juvenala Urbina bila u drugome vremenu. Velika svježa prizemnica, s dorskim stupovljem na trijemu vanjske terase, s koje je pucao pogled na nepokretnu mijazmu mora i na ostatke zaljevskih potopljenih brodova. Podnu su šahovnicu crnobijelih pločica, od ulaza pa sve do kuhinje, često pripisivali žarkoj strasti doktora Juvenala Urbina, zanemarujući činjenicu da je to zajednička slabost katalonskih graditelja, koji su početkom našega stoljeća gradili tu četvrt novopečenih bogataša. Salon širok, visokoga stropa, kao cijeli ljetnikovac, šest prozora prema ulici, odvojenoj od blagovaonice ostakljenim vratima, golemim i ukrašenim grozdovima vinove loze i djevama zavedenim faunskim sviralama u brončanu gaju. U primaćoj je sobi pokućstvo, pa i zidni sat, koji je odisao nazočnošću živoga stražara, sve engleski izvornici potkraj devetnaestoga stoljeća, kristalni lusteri od staklenih suza, a svagdje zdjele i vaze od sevreskoga porculana i alabastarske figurice poganskih idola. Ta se europska dosljednost gubila u ostatku kuće, gdje su se vrbeni naslonjači za njihanje miješali s bečkim ljuljkalicama i kožnatim stolcima domaće izrade. U spavaćim su sobama, uz postelje, bile ovješene divne visaljke iz San Juana Jacinta, obrubljene šarenim resicama, a gospodarevo je ime bilo izvezeno na njima svilenim gotičkim slovima. Prostor uz blagovaonicu, isprva namijenjen galavečerama, služio je kao omanji glazbeni salon, u kojemu su davali intimne koncerte kad god bi u grad stigli istaknuti interpreti. Pločice, prekrivene turskim sagovima kupljenima na Svjetskoj izložbi u Parizu, pojačavale su tišinu ozračja, noviji je fonograf, uz policu uredno složenih ploča, a u kutu, ispod manilskoga platna, glasovir na kojemu doktor Urbino već godinama nije svirao. U cijeloj su se kući osjećale razboritost i skrb žene koja objema nogama čvrsto stoji na zemlji.

No, ni jedno drugo mjesto nije toliko do tančina otkrivalo cjepidlačnu svečanost kao knjižnica, svetište doktora Urbina, sve dok ga nije načela starost. Oko orahova je očeva stola i kožnatih naslonjača prekrio zidove i prozore ostakljenim policama, u kojima je, u gotovo suludom redu poslagao tri tisuće knjiga, uvezanih u jednaku teleću kožu, sa svojim zlaćanim inicijalima na hrptu. Za razliku od drugih prostorija, prepuštenih lučkoj buci i zapusima, knjižnica je uvijek odisala opatijskom tajnovitošću i mirisom. Rođeni i odgojeni u karipskom praznovjerju da će otvaranjem vrata i prozora stvoriti kućnu svježinu, koja - dakako - nije postojala, isprva su doktor Urbino i njegova žena bili duboko potišteni zbog zatvaranja. Na posljetku su se uvjerili u uspješnost rimske metode protiv vrućine, koja se sastoji u tome da se kuće zatvore tijekom sparnoga kolovoza, kako u njih ne bi ušao vreli zrak s ulica, a potpuno se otvore čim puhnu svježi noćni lahori. Otad je njihova kuća bila od svih najsvježija, i pod vrelim suncem La Mange, a predivno su poslije ručka mogli prileći u zamračenim spavaonicama, prosjediti na trijemu cijelo popodne, gledajući kako promiču teretni brodovi iz New Orleansa, teški i pepeljasti, a u suton pratiti rasvijetljene riječne brodove drvenih kotača, koji su, svojom glazbenom brazdom, pročišćavali ustajalo zaljevsko smetište. Bila je i najbolje zaštićena od prosinca do ožujka, kad sjeverni pasati nose crijeplje, u noćima kad izgladnjeli vukovi obilaze kuće, tražeći pukotinu kroz koju bi se uvukli. Nitko nikad nije ni pomislio da bi brak, građen na takvim temeljima, imao ikakva razloga ne biti sretan.



Gabrijel Garsija Markes